I ovaj dan će ostati zabilježen kao crni dan za naš odred. U ovom danu smo izgubili još 3 borca iz našeg u. odreda.
Pošto je danas trebala da bude dženaza našem bratu i saborcu smjena nam je došla pola sata ranije. Naš vod je trebao da bude na položaju do 1200 ali nam je smjena došla nešto ranije kako bi mogli stići na đenazu.
Čuli su se pucnji iz pješadijskog naoružanja i detonacije granata u neposrednoj blizini. Samo sto smo predali smjenu i sišli do prve kuće tj oko dvjesto metara od rovova stigla je vijest da su još tri borca našeg odreda izgubili život. Taj slućaj je ostao nerazjašnjen. Neki tvrde da je neki od ćetnika prišao i bacio bombu pod balkon kuće gdje su oni bili. Kod sve trojice su prostrelne rane što je mlao vjerovatno da je to od bombe. Mi smo krenuli na dženazu našem Abdul Latifu puni tuge i bola.
Na dženazi je bilo veoma mnogo naroda. Svi su bili puni tuge. Kada je naš Slih efend. istupio ispred dženaze i pitao prisutne da li će halaliti našem bratu koji je sigurno šehid nešto me je steglo u grlu, prosto me je gušilo. Suze su mi navirale na oči. Čitau dženazu je snimao video kamerom Beganović.
Nakon dženaze sjeli smo u kamion i dovućeni smo do škole u Radovlju. Tus u nas pozvali na rućak a nakon toga smo vračeni u školu O.P.
*O.P. – Osnovna škola “Ognjen Prica”
Skupljeni materijal amidže, koji je pogino u ratu, razvrstan u tri dijela: Ratni dnevnik, Pjesme iz rata i Stihoteka – ljubavne pjesme, ukoričen je u knjigu “Iz šehidovog pera”. Ono što je pisao izlazilo je iz njegovog srca, koje je bilo puno ljubavi.
Suad Tabak, rođen je 21. 10. 1966. godine u Visokom. Po struci bio je bravar, ali i inovator. Do rata je napravio nekoliko pušaka, koje su na početku rata dobro došle. U ofanzivnim borbenim djelovanjima na Slapnici, općina Kakanj, 10. 06. 1993. godine, teško je ranjen, nakon čega je u bolnici 16. 06. 1993. godine u 6 sati preselio na ahiret.
“Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!” (El-Bekara, 154)