Osvanuo je dan koji će nam svima duboko ostati u sjećanju. U samu zoru počela je akcija za zauzimanje Prijekog i položaja oko rezervoara. Naša artiljerija je žestoko tukla neprijateljske položaje nakon čega su dijelovi našeg odreda krenuli u proboj. Stigla je vijest da su naši borci izvršili zadatak. Neprijatelj je istjeran iz rovova i nalazio se u bjekstvu. Zadatak grupe u kojoj sam i ja, bio je da dođe do rovova i neprijateljskih položaja da pokupimo naoružanje, municiju i materijalno tehnička sredstva koja su ostala iza neprijatelja.
Karenuli smo od škole do konfekcije gdje smo prešli montažni most preko rijeke Fojnice. Ubrzo smo stigli do prvih neprijateljskih rovova i kuće u kojoj se nalazio neprijateljski magacin. Ratni prijen je bio bogat. Ja sam ponio dva ručna bacaća, jedan raketni bacać, tri optička nišana, jedan suzavac.
Sve smo snijeli do konfekcije gdje smo ostavili. U Muhameda da čuva ratni plijen a mi smo krenuli ponovo da snesemo ostatak plijena. Kretali smo se istim pute pognuto sklanjajući se od granata i snajperista koji su tukli po putu kojim smo prolazili. Kad smo stigli u blizinu rovova jednog borca našeg odreda je ranio snajperista. Mi smo se zaklonili i pokušali da izvučemo ranjenog. Mi smo bili zaklonjeni za garažu u kojoj se nalazio “JUGO 45” u kom su se nalazili i ključevi pa je auto izvućen iz garaže i njime je komadant prebacio ranjenika do bolnice. Ranjeno je još nekoliko boraca koji su brzo prebačeni do bolnice.
Nakon kratkog zatišja ponovo su počele da padaju granate. Mi smo dobili zadatak da zaposjednemo položaje. Odjeljenje u kom sam i ja bio zove se “Hadži Lojo”.
Naše odjeljenje je ubrzo bilo raspoređeno na položaje. Naki su bili u rovovima a neki iza prirodnih zaklona. Ja i Abdul Latif smo dobili zadatak da zalegnemo na krivini puta prema Mirićevoj kafani da pokrivamo put i šljivik ispod puta. Abdul Latif je zalegao ispod ograde za jednu šljivu a ja sam zalegao iznad ograde na ivici puta 3 metra od Abdul Latifa.
Nije prošlo mnogo vremena a granate su počele da padaju. Pošto smo bili slabo zaklonjeni pokušali smo da se čime zaklonimo. Abdul Medžid je rekao Abdul Latifu da stavi ispred sebe komad bloka od ivičnjaka koji se nalazio na putu što je i učinio. Ja sam stavio jedan veliki kamen ispred sebe. Malo ispred nas na putu nalazio se brada. Tada su pale dvije granate u samoj našoj blizini. Podigao sam glavu i pozvao Latifa: “Latife jesi li živ”, pitao sam. On mi se javio i rekao: “Dobro je, živ sam”. Istog trena pale su još dvije granate nakon čega sam ponovo pozvao Latifa ali mi se nije odazvao. Ponovo sam ga zvao još tri do četiri puta ali odziva nije bilo. Čuo sam krkljanje i odma mi je prostrujalo kroz glavu da je pogođen (Abdul Latif.)
Otpuzao sam unazad do njega i vidio sam strašan prizor. Tada sam dreknuo: “Pogide Latif.” Bio sam šokiran. Abdul Latif je ležao prostijeljen kroz sljepočnicu naslonjen na pušku. Pošto je još uvijek davao znake života pozvao sam ahbabe da mi pomognu da ga izvučemo i prebacimo do kola. Pokušao sam da ga vučem za noge ali ga nisam mogao pomaknuti jer sam od prizora koji sam video izgubio snagu.
Kada smo ga izvukli desetak do dvadeset metara od mjesta gdje je bio pogođen pokušali smo da mu ukažemo prvu pomoć. kada smo ga okrenuli tako da sam mogao da mu vidim i drugu stranu lica bio sam zaprepašten. Geler mu je ušao kroz desnu sljepočnicu a izašao na lijevu. Izlazna rana je bila strašna. Da nisam tačno znao da je to Abdul Latif nebi ga mogao prepoznati.
Lice mu je bilo deformisano. Nikada neću moći zaboraviti taj strašni dan. Pokušali smo da ga previjemo ali sam pretpostavljao da je on naš prvi šehid. Dok su ga moji ahbabi snosili pokušavajući da mu izvuku jezik da se ne uguši ja sam odjurio da se pripremi auto. Naš komadant je odma upalio “jugu” i naš hrabri i plemeniti ahbab i brat je bio na putu za bolnicu. Meni je komadant rekao da ostanem u štabu sa svojim ahbabima da se malo odmorim.
Ubrzo je stigla vijest da je naš Abdul Latif preselio na ahiret u putu do bolnice. Svi smo bili šokirani. Taj strašni dan se bližio kraju. Ubrzo smo prebačeni ponovo u školu, gdje smo mogli malo da se odmorimo do narednog jutra. Taj odmor mi je protekao u razmišljanju o proteklom danu, sa malo isprekidanog sna.
Skupljeni materijal amidže, koji je pogino u ratu, razvrstan u tri dijela: Ratni dnevnik, Pjesme iz rata i Stihoteka – ljubavne pjesme, ukoričen je u knjigu “Iz šehidovog pera”. Ono što je pisao izlazilo je iz njegovog srca, koje je bilo puno ljubavi.
Suad Tabak, rođen je 21. 10. 1966. godine u Visokom. Po struci bio je bravar, ali i inovator. Do rata je napravio nekoliko pušaka, koje su na početku rata dobro došle. U ofanzivnim borbenim djelovanjima na Slapnici, općina Kakanj, 10. 06. 1993. godine, teško je ranjen, nakon čega je u bolnici 16. 06. 1993. godine u 6 sati preselio na ahiret.
“Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!” (El-Bekara, 154)