Ne znam može li se reći da sam nekulturna, uskih vidika ili zalutala u vremenu, ali svaka šetnja među velikim brojem ljudi za mene je ibret.
U prvom trenu se ibretim nanama koje umjesto unučadi, drugarice, čojka, vodaju cuke. I to ih ima baš puno. U drugom trenu ugledah kako nana voda dvoje unučadi i vidno je na rubu živaca. Pa mi one sa cukama postaše jasne.
Ljudi trče! Svuda ljudi trče, vozaju biciklo. Bože, Bože ja šetam već pola sata i svakim korakom imam sve manju kontrolu nad nogama od umora. Ne kažem da nije zdravo, al’ ošta ti je da trčiš?! Hodaj!
Svako drugi čovjek voda cuku, i to onog malog što smeta pod nogama i što je mal kao onaj cuko na baterije. Meni nejasno! Šta će ti tolišni cuko? Ako ćeš nešto tako malo, uzmeš macu. Ako ćeš cuku, uzmeš brate mili nešto što se može nazvat cukom.
Hodam tako zamišljena, a svako malo me trgne neki piskutav vrisak djeteta koje ne plače, nego reve jer mu se nešto ne da ili se prepalo jer više ne vidi poznato lice jer su mu roditelji u priči sa prijateljima zaboravili i da imaju dijete.
Zamišljam sebe i nije mi dobro. U buci nerijetko uspijem izolirat zvukove, napraviti potpunu tišinu u glavi i duši. Kada se na to fokusiram, svijet oko mene izgleda usporeno i sivo, a onda krene da pjeva Zoster u mojoj glavi. Sve je kao halucinacija.
Kad se trgneš iz toga, kreneš sjest, popit kafu, bit normalan. E ne može! Sve je puno ili ima mjesta u objektu u koji izlazi samo ‘elita’, a tu nit ti okruženje prija nit ti cijene prijaju. Nastaviš šetat uzmeš kokice i posmatraš taj film različitih vrsta ljudi u kojem je svako u svom svijetu glavna uloga.
Ne znam je li to sve malo nakaradno, ali mi se sviđa što iz toga uvijek izađem sa mišlju da mi je super u životu. A vjerujem da i ostali s tom mišlju odu kući. Vjerujem da i ja nekima izgleda weird. I to je ustvari ljepota našeg društva.