Ono si što i kako govpriš

Ono si što i kako govoriš

“Ispod majčinih nogu je dženet”, “Roditeljima ne reci ni uh”, “Da se ikom sedžda smije učiniti osim Bogu, činila bi žena mužu”, …

Ovo su najčešće rečenice odbrane vjerski ljudi. Njih najčešće izgovaraju oni za koje ovo i ne važi. To što si nekog rodio ne čini te roditeljem ili što si nekog oženio ne čini te mužem.

Toliko stvari moraš da radiš i uradiš da bi se mogao nazvati roditeljem ili mužem. Međutim, svi u odbrani, u želji da dobiju poslušnost sagovornika izgovaraju upravo hadise i ajete. Ako se roditeljske: “Zar ti nije žao da ja …”ili “Ako me voliš …”, definišu kao emotivna ucjena, kako bi se onda ovo nazvolo? Vjerska ucjena?

Ljudi koji koriste ovakve ili slične rečenice su ustvari nejaki, bez agrumenata, uvijek idu linijom manjeg otpora, često su to u suštini nestretni i neostvareni ljudi koji misle da korištenjem hadisa i ajeta mogu izdići svoju poziciju u nečijem životu na veći level, te shodno tome da je citirao ajet ili hadis mu se sagovornik treba pokoriti i bezuslovno učiniti ono što se od njega radi.

Roditelji se na primjer često ježe kada djeca prispituju njihove odluke. “Zašto?” “A što ne mogu?” To su pitanja koja većinu roditelja izbiju iz takta i tek onda polude, a najčešći odgovor je: “Zato što sam ja tako rekla/rekao!”

Ako malo bolje posmatraš ljude, porodice i njihovu komunikaciju vidjet ćeš da sam upravu. Jer u kvalitetnom odnosu u kojoj su obje strane zadovoljne, voljene i poštovane, niko nema potrebu se pozivati na Božiji ili bilo koji drugi zakon da bih dobio šta želi.

Ono što najčešće izgovaraš govori puno o tebi.

Npr. stopostotno je tačno da ljudi koji se najviše kunu, osobito Bogom, lažu. E sad kad o tome razmišljate i sjetite se nekih osoba, možda vam na prvu neće izgledati kao da sam upravu jer će se tu naći ljudi koje tako ne doživljavate. Ali ja sam upoznala dosta njih koji zaista i vjeruju u to što govore pa shodno tome to je uvjerljuvije, nekada je potkrijepljeno nekim „dokazima“ ili suzama što vas natjera da mu/joj vjerujete.

Komunikacija definiše čovjeka. Na načinu komunikacije možete uočti i mnoge ljudske “šifre”, strahove, frustracije …

Npr. nedavno sam upoznala osobu koja, bez da je ko pitao, o svojim roditeljima priča sve najgore. Šta možeš misliti o takvoj osobi? Činjenica je da ima svakakvih roditelja, ali kakav god konflikt s njima da imaš, o njima se ne govori ništa ružno. Kao jedan od razloga koji ta osoba provlači kao obrazloženje iznošenja svojih frustracija spram roditelja je i to što on/ona mora da radi, što toj osobi roditelji nisi kupili stan, obezvjedili sve u životu itd. Na osnovu svega navedenog, apsolutno je jasno da je to neko ko nema osnovne kulture, nema poštovanja prema roditeljima (odnosno takvim ponašanjem prema sebi), i duboko je isfrustriran i nezadovoljan svojim životom, jer ga nisu rodili neki ultra bogati roditelji.

Ono si kako govoriš, a ne za šta se predstavljaš – najprimjetnije je kod osoba koje se kite nekim vjerskim titulama: imam, alim, hadžija, hadžinca i sl. Jedna bešvakat hadžinca sjedila na parama dok joj se za dijete sakupljala pomoć.

Ako do sada niste analizirali ljude kroz njihovu komunikaciju, obavezno pokušajte. Brže ćete procjeniti ljude i približiti one koji to zaslužuju, a one koji ne zaslužuju otjerati na vrijeme.