Najteže u životu je ustvari kad sam sebe ne poznaješ dovoljno i kad ne znaš kako pomoći sebi, kad ne znaš šta je suština postojanja. Teško je kad lutaš. Lutaš u emocijama, željama, budiš se jedno jutro u prošlosti, drugo u budućnosti, sniješ daleko ili idealno, a sve nerealno. Kad ne poznaješ sebe teško je znati ljude. Ako ne voliš sebe ne možeš ni druge. Dok lutaš izgubljeno, u sopstvenom bivstvovanju gubiš vrijeme ispunjavajući nečije želje i očekivanja. Svaki dan isti. Nisi siguran da li ga sanjaš ili živiš. I tako ti prođu dani i godine. Ako se probudiš i pronađeš sebe, možda nešto i ostvariš, a možda ipak na sve zakasniš.
Život uopće nije jednostavan kako mi se to nekad činilo.
Uvijek sam imala neki cilj ka kojem sam išla. Kad si mali želiš da odrasteš, odbrojavaš dane i godine do 18. Onda čekaš da završiš faks, nađeš posao… Neki nastave da sanjaju i koračaju. Neki se izgube. Ja sam se izgubila. Ne znam šta je smisao života. Radim od 18. Danas mi je gotovo 27 godina a na papiru imam 15 dana radnog staža.
Umorilo me je uklapanje i dokazivanje na svim tim mjestima pred svim tim ljudima. Teret s posla nosim kući. Fizički sam na poslu 8 sati, a u glavi rad nikad ni ne prestaje. Kao dijete sam maštala o ženi u odijelu i štiklama, koja sjeda u svoje auto i odlazi na posao sretna i vraća se sretna. Puna života. Danas maštam o nekoj kućici u planini sa malom njivom i par životinja. Upala sam u kružni tok. Vrtim se ukrug. Kuća-posao. Zadnji put godišnji sam imala prošle godine i to 10 dana. Za naredni moram raditi još šest mjeseci. Osjećam se iscrpljeno i fizički i psihički.
Gledajući u taj svakodnevni vrtlog ne znam šta je smisao života. Da bi preživio raditi moraš. Rintaš, to pojedeš i hajmo ponovo. Ne postoji mogućnost da uštediš ili zaradiš za svoj stan, kuću … Zato svaki mjesec bacaš po 300-400 KM samo na kiriju. Jer zaboga, rata za kredit bi iznosila malo više, ali ti za nju ne možeš izdvojiti i shodno tome ni jedna ti banka neće ni dati kredit. Možda ti odobri neku smiješnu cifru za koju trenutno u Sarajevu možeš kupiti garažu, ali od toga ništa više. Radiš da bi imao gdje spavati, radiš da bi imao šta pojesti, radiš da bi imao šta obući. Dakle nizašta konkretno. I tako svaki dan.
Sjećam se svog ranijeg prelaska iz jedne u drugu redakciju. Isto sam bila na rubu živaca. Isto mi je bila potrebna Nermina. Možda je to do mene i moje spore ili nikakve želje za asimilacijom. Možda ja previše očekujem od okoline. Ali za razliku od sad, tad se nisam pitala: “Šta je suština postojanja?”
Da li to znači da mi je sad i gore?