Već sam vam pisala o najinteresantnijem štandu u Novom Gradu u Sarajevu. Izgled štanda je uređen pola kao kućni, a pola kao poslovni ambijent. Tu su čaše, razna pića, radio kasetofon koji nisam vidjela još iz dana osnovne škole, kafa i kuhalo, par gajbi voća, par gajbi povrća i vaga. A najveću pažnju plijene ljudi koji su uvijek tu, kojima sam već u prethodnom tekstu dala nadimke.
VEZANI TEKST – ŠTAND | Grof: Pojma vi nemate šta je muzika
Sinoć scenario kao i prethodni put, ali sada sa manjim promjenama. I dalje se čuju puno prije nego što dođeš do samog štanda.
Prilazim, ali sad ih je troje. Osmotrim i uvidim da fali vlasnik štanda. Napravim se budala, pozdravim se i zamolim opet za dva puta po kilu klementina ili mandarina, pojma nemam šta je, nikad im ne znam razliku, a ko fol ima neke. Ovaj put imam punu pažnju sve trojice. Uljudno se pozdravljaju, odmjeravajući me suptilno od glave do pete, onako uigrano kao pravi tim, dok jedan iziskuje moju pažnju govorom, drugi posmatraju. Govore mi kako je vlasnik otišao prije 15 minuta. Svaki pojedinačno mi govori moguće razloge, dok zadnji poentira riječima: “Sigurno mu je iskrslo nešto važno”.
Zbunjeno i dalje stojim, očekujem da mi kažu “eto ga” ili “sad će za koji minut” ili u krajnjem slučaju da me usluži neko od njih. Stojim i čekam, a oni samo gledaju.
Kad u jednom momentu sjeti se onaj što izgleda kao bivši vlasnik kafane, da bi me neko od njih mogao uslužit, pa tako naišareti najmlađem da to uradi. Najmlađi je onaj krakati i danas ima isti kaput. Žustro skoči, kao da je tu priliku čekao jako dugo, priđe vagi provjerava da li radi, a nekadašnji tajkun, tako ćemo ga zvati ubuduće, daje inpute po kojim se Krakati kreće.
Prvo provjerava vagu više puta. “Provjeri ima li cijena tu napisana.” Da mu skratim hod, kažem da ima cijena na gajbi. Tajkun nastavlja: “Eto, ima cijena, uzmi jednu kesu i napuni je!”, što Krakati i čini, žustrim, ali i smotanim pokrenitma, koje sam ja povezala sa njegovom ushićenošću koju nije krio, više puta je naglasio kako je on to već ranije radio u nekoj radnji. Izgledao je kao da je jedva dočekao momenat da se dokaže, da i on sam uvidi da nije bezvrijedan, ali mi se činilo da je bila jača želja da to dokaže svojim prijateljima.
Sve vrijeme Grof sjedi, opet samo on, ne progovara. Karakati puni kesu, a Tajkun zada sljedeću naredbu: “Sad izvagaj!”
Zajedničkim snagama zaključiše da ima manje od kile. Ubacujem se i govorim: “Uredu je.”
Tajkun se ne da pomest, tako zada drugi zadatak da se to namiri na kilu: “Bolje i više, nego manje.” Grof potvrdno kima glavom. Pokušavam i dalje dobiti njihovu pažnju i ponavljam: “Uredu je, halalosum.”
Tajkun me pogleda ravno u oči, škrto se osmjehnu: “Kako se ono kod vas kaže? Kabulsun, kabul…”, uskačem u pomoć: “Kabulosum.”
Tajkun zadovoljan svojim pokušajima kima glavom i ponavlja: “Da, da kabulosum.” Ali. nije zaboravio na Krakatog: “Sad isto tako u drugu kesu. Koliko ih treba?” Zbuni me na momenat. Ali žustar odgovor Krakatog, pun samopouzdanja, mi pojasni: “Šesnaest”.
Vjerovatno se ta moja zbunjenost vidjela na licu. Ne govori meni mama bezveze cijeli život moraš naučit imat ‘poker face’, sve se zna šta misliš preko tvojih facijalnih ekspresija, tako i Tajkun uvidjevši moju zbunjenost pojasni mi da je tako lakše, pošto su sve slične veličine, upamtiš koliko ih treba da bi dobio kilu.
Kako napravih jedan korak naprijed, da spustim pare na sto, ugledah da svaki od njih ima po jednu čašu ispred sebe profesionalno nasute neke žestine, a iza njih je bilo tri-četiri flaše različitog pića. Sad razumijem šta ih sve tako različite povezuje.
Krakati ne skida osmjeh sa lica, širi mi ručke od kese da mi ih je lakše uzeti. Zahvaljujem se svima: “Hvala vam puno, jako ste ljubazni. Prijatno.” Svi ujednačeno, horski odgovaraju: “Prijatno”, samo Tajkun dodaje: “Alajhmanet.”
Osmjehnem se, onako toplo, vjerovatno su mi i oči zacaklile, kimnem glavom kao naklon i odavanje poštovanja za njegov trudi da se ‘prilagodi meni’: “Alajhmanet.”