ŠTAND | Grof: Pojma vi nemate šta je muzika

ŠTAND | Grof: Pojma vi nemate šta je muzika

Svaki put kada krenem do prijateljice na kafu prolazim pored jednog štanda sa voćem i povrćem. Nema tu puno stvari ni izbora, ali sve je uredno poredano. Odavno mi pažnju plijeni sam izgled tog štanda, kao i četiri čovjeka koji su uvijek tu. Izgled štanda je uređen pola kao kućni, a pola kao poslovni ambijent. Tu su čaše, razna pića, radio kasetofon koji nisam vidjela još iz dana osnovne škole, kafa i kuhalo, par gajbi voća, par gajbi povrća i vaga. Prije par dana, tako dok sam išla na kafu Ilmi, na par metara prije samog štanda, čula sam raspravu tih ljudi koji su vječito tu. Prilazeći slušam raspravu o muzici, jedni su kao “IN”, a drugi su “OLD SCHOOL”, pa jedni drugima puštaju muziku i govore kako je baš to top. Poznato je odavno da su muzika i vjerska pitanja vječne teme nakon koje čaše viška.

Dok sam došla do samog štanda, osmotrim te ljude sad malo bolje. Jedan ima tridesetak godina, visok, krakat, zbog čega kaput na njemu izgleda kao tuđi. Drugi ima nekih pedesetak godina i izgleda kao vlasnik neke birtije iz prošlog vijeka. Treći je najstariji, šezdeset i kusur godina i samo on sjedi. Gospodski obučen, malo govori, ali je očigledno da je glavni. Meni je izgledao kao neki grof, kako sam mu i dala nadimak. Četvrti je krupan, prosječno obučen bez nekog reda i pravila, pa sve izgleda kao nasumično nabacano na njega. On je vlasnik štanda.

Priđem, uljudno se pozdravim, niko ništa. Zbunjeno nastavim sa molbom da dobijem dva puta po kilu klementina, konačno imam vlasnikovu pažnju. Dok on sprema kese, pakuje naručeno, vaga usporenim tempom i dalje komunicirajući sa društvom, ja slušam raspravu i pokušaj ubjeđivanja Grofa da je pjesma Žena od sultana hit. Grof škiljeći u spot, koji mu puštaju sa mobitela, odmahuje glavom kao znak da mu se to ne sviđa i zahtjeva da se to ugasi, dok vlasnik štanda insistira da muzika ne prestaje, govoreći da je to njegova najdraža te nastavlja pakovati pjevušeći pjesmu. Samo se Grofu pjesma ne sviđa, a onaj što izgleda kao birvaktilski vlasnik kafane se pokušava uklopit u taj fah, trudeći se da oda sliku upućenog i modernog, pa sve napore ulaže da uhvati riječi pjesme, što je zvučalo kao kad ja pjevam pjesmu na engleskom jeziku pa ubodem svaku treću riječ, a ovo između zvuči kao žamor.

Uzimam kese, plaćam, zahvaljujem se i istovremeno pozdravljam, ali opet nema reakcije. Iako sam već poprilično daleko od njih, čujem Grofa, kojem je očigledno baš dojadilo: “Gasi to! Pojma vi nemate šta je muzika.”